Politika i ekonomija: Kako je izgledalo samoupravljanje u Jugoslaviji nekada i postoji li u svijetu danas

    1 godina pre 9095 pregleda Izvor: BBC na srpskom

San koji vjerovatno pojedini proleteri širom svijeta sanjaju – da preuzmu i samostalno vode fabrike, bio je java za jugoslovenske radnike zahvaljujući samoupravljanju, piše BBC na srpskom.

“Samoupravljanje nije izum jugoslovenske teorije i prakse, što nam jedni jednako nepravedno pripisuju u zaslugu, a drugi u grijeh. Ideja samoupravljanja je stara koliko i ideja humanizma i, posebno, koliko i međunarodni radnički pokret, istorija njegove klasne borbe i istorija socijalističke prakse”, pisao je otac jugoslovenskog samoupravnog socijalizma Edvard Kardelj.

Uvođenje novog sistema društvenih i ekonomskih odnosa krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog vijeka, bila je svojevrsna reakcija jugoslovenskih komunista na sovjetski državni socijalizam.

A ujedno je ponuđena i alternativa njihovoj planskoj privredi, kao i kapitalističkom sistemu Zapada.

Ovim “jugoslovenskim eksperimentom”, kako su ga neki nazivali, radnik je dobio novu ulogu – da upravlja i raspolaže vlastitim radom i donosi odluke.

“Sredstva za proizvodnju su pripadala radnim ljudima, odnosno vlasnici preduzeća su bili njihovi zaposleni”, govori za Ljubodrag Savić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu, za BBC na srpskom.

Osim privrede, samoupravljanje se odnosilo i na političko i društveno uređenje u gradovima i opštinama, kao i u kulturi i prosvjeti.

“Samoupravljanje istorijski treba uzeti kao izuzetno progresivan sistem, koji je po svim ekonomskim parametrima, ne govorim o ideološkim, bio daleko uspješniji od današnjeg sistema privređivanja”, govori Marija Obradović, naučna saradnica Instituta za noviju istoriju Srbije, za BBC na srpskom.

U pravni sistem tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) samoupravljanje je uvedeno juna 1950. Zakonom o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, a potom i potvrđeno usvajanjem Ustavnog zakona 13. januara 1953.

Samoupravljanje u Jugoslaviji

Ideje o radničkom samoupravljanju sreću se još u 19. vijeku kod različitih filozofa i teoretičara poput oca anarhizma Pjera Žozefa Prudona, ali i liberalnog mislioca Džona Stjuarta Mila.

Na posredan ili neposredan način ovaj koncept su zastupali i učesnici Oktobarske revolucije u Rusiji 1917, borci u Španskom građanskom ratu od 1936. do 1939. i različiti radnički pokreti širom svijeta.

Međutim, Jugoslavija se za ovaj društveno-ekonomski model na najvišem nivou suštinski odlučila tek poslije raskola između njenog doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita i Josifa Staljina, lidera Sovjetskog saveza, juna 1948.

U takvim okolnostima tražila se alternativa državnom socijalizmu sovjetskog tipa, gdje je partija vodila glavnu riječ, ali i liberalnom kapitalizmu sa Zapada gdje su vlasnici preduzeća uglavnom bili privatnici.

“Jugoslavija je bila nešto između, prva zemlja koja je pokušala da spoji dve stvari – centralnu ulogu partije, odnosno države u upravljanju zemljom i da zainteresuje ljude da (samo)upravljaju, ne za potrebe gazde ili države, nego za sopstvene i potrebe njihovog preduzeća”, objašnjava ekonomista Ljubodrag Savić.

Tako se došlo do socijalističkog, odnosno radničkog samoupravljanja čiji je idejne smjernice dao Tito, a teorijski i praktično razradio Edvard Kardelj, jugoslovenski komunistički revolucionar i ideolog.

Kardelj je navodno bio pod uticajem skandinavskih socijaldemokrata koji tada jedini nisu okrenuli leđa Jugoslaviji, za razliku od Sovjeta, zbog sukoba, i Zapada, koji je još bio sumnjičav u krajnje namjere balkanske zemlje.

S teorije se prešlo na praksu već krajem 1949. kada je formiran prvi radnički savjet, “kao eksperimentalni organ radničkog samoupravljanja” u fabrici cementa Prvoborac u Solinu kod Splita u Hrvatskoj.

“To je za svijet bilo nečuveno, da se pravi radnički savjet u kome će, naravno, biti fakultetski obrazovanih ljudi, ali će dominirati predstavnici radnika koji će zajedno sa rukovodstvom fabrike odlučivati o svim važnim pitanjima o funkcionisanju preduzeća”, ističe Savić.

Radnički savjeti su kasnije postali glavni organ samoupravljanja.

Pravni okvir samoupravljanje je dobilo već naredne godine Zakonom o upravljanju preduzećima, dok je 13. januara 1953. skupština usvojila Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ i saveznim organizma vlasti čime je dodatno oblikovan i potvrđen.

Radnički savjeti kao kičma samoupravljanja

“Društvena svojina na sredstvima za proizvodnju, samoupravljanje proizvođača u privredi i samoupravljanje radnog naroda u opštini, gradu i srezu jesu osnova društvenog i političkog uređenja zemlje”, pisalo je u članu 4. Ustavnog zakona.

Tako su odbačeni i ostali relikti sovjetske politike, pa je nauštrb državne usvojena društvena svojina, a umjesto centralizma uvedena teritorijalna samouprava.

Kako će preduzeće poslovati, trošiti profit i raspodijeliti dohodak svi zaposleni su demokratski odlučivali kroz radničke savjete.

“Na zborovima su se donosile i odluke da li će se kupiti nova oprema, povećati plata ili će se radnici, što se takođe dešavalo, odreći 12, pa čak i 11. plate, zbog investicije kojom ne ulažu samo u svoju, već i u budućnost njihove djece”, ističe Savić.

Samoupravljanje je pratila, kaže, i “potpuna zaposlenost”, a takav sistem je iznjedrio i više desetina svetskih fabrika sa ovog prostora čiji su proizvodi prodavani i na zapadnom tržištu.

Profesor Savić kao primjer navodi Elektronsku industriju (EI) Niš, koja je 1980-ih izvozila katodne cijevi za televizore za holandsku kompaniju Filips.

Dodaje da je, mimo ekonomije, prednost ovog modela bila i u tome što su “široke narodne mase” učestvovale u “upravljanju društvom”.

Istoričarka Marija Obradović kaže da je ova “duboko revolucionarna i progresivna ideja” dovela do “izuzetnog privrednog rasta” u zemlji.

“To znači da Jugoslavija do 1989. nikad nije imala negativne stope rasta i da nijedna njena bivša republika poslije raspada države nije dostigla BDP (bruto društveni proizvod) po glavi stanovnika u odnosu na tu godinu”, objašnjava doktorka istorijskih nauka.

Pored privrednog razvoja, samoupravljanje je, ističe, dovelo i do kulturnog, obrazovnog i razvoja zdravstva.

Mane jugoslovenskog samoupravljanja i njegov slom

Koliko god da su radnici bili samostalni i autonomni u odlučivanju, ipak je Komunistička partija Jugoslavije, kasnije Savez komunista, kontrolisala funkcionisanje tih firmi i fabrika.

Ekonomista Ljubodrag Savić kaže da se, na primjer, “na mjesto direktora nije moglo ako nisi član partije”, iako nerijetko mnogi od njih nisu bili kompetentni za tu poziciju.

“A kasnije su počeli da se pojavljuju i takozvani tehno-menadžeri koji su polako preduzeće stavljali pod svoje, kao neku grupnu svojinu”, dodaje.

Profesor smatra i da je sredinom 1960-ih zadat prvi udarac “samoupravnom sistemu” koji je tada transformišući se pokušavao da uhvati korak sa “tržišnim privredama zapada”.

Neka preduzeća su stoga zapadala u velike probleme, pa se država svojski trudila da ih sačuva, posebno ona velika, dok su pojedina “tonula sve dublje”.

“Imao si i bankarski sistem koji je to kreditirao, pa su odobravani krediti iako preduzeće nije zadovoljavalo ekonomske kriterijume. A to je onda značilo da propada preduzeće i u problem uvlači i banku”, objašnjava Savić.

Javni dug Jugoslavije je 1966. godine iznosio 1,4 milijarde dolara, dok je 1980. narastao na oko 20 milijardi dolara.

Samoupravljanje je dalje razvijano i oblikovano, kako u praksi, tako i kroz pravne akte, poput Ustava iz 1963. i 1974. godine.

Međutim, za profesora Savića, početak kraja ovog modela u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), počinje upravo ovim drugim ustavom, jer su “brigu o ekonomskom razvoju na vlastitoj teritoriji preuzele republike i razbijena je federacija”.

A “glogov kolac” za samoupravljanje zakucan je Zakonom o udruženom radu iz 1976, kada su uvedene takozvane Osnovne organizacije udruženog rada, kojim je dodatno zakomplikovana ekonomija.

“Tada je jedinstven privredni sistem podijeljen, kao i preduzeća koja su obavljala više djelatnosti i proizvodila različitu robu, pa su umjesto na 50 metara, dovozili sirovine iz susjedne republike, čime su i troškovi povećavani”, objašnjava Savić.

Istoričarka Marija Obradović smatra da su posljednji dani samoupravljanja počeli sredinom 1980-ih usljed bujanja nacionalizma u državi, poslije čuvenog memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz septembra 1986. koji se, između ostalog, bavio i ekonomskom krizom u zemlji i dovodio je u vezu sa nacionalnom pripadnošću.

Ipak, sa raspadom države i krvavim ratom početkom 1990-ih, kao i Zakonima o privatizaciji koji su već tada uveliko izglasavani u republikama bivše zemlje, samoupravljanje, baš kao i SFRJ, otišlo je na smetlište istorije.

Ima li danas samoupravljanja u svijetu?

Nema, barem ne samoupravljanje kao zvanična državna politika, tolikog opsega i u takvom kapacitetu kao što je bilo u Jugoslaviji.

Postoje pojedine fabrike i preduzeća u Južnoj Americi, posebno u Argentini, koji su funkcionisala po ovim principima.

Ipak, u Evropi i u Sjedinjenim Američkim Državama, danas se sreće sličan koncept koji se zove participativna, odnosno industrijska demokratija.

Obradović kaže da postoje takve kompanije i firme u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Holandiji i drugde.

“Tamo radnici učestvuju u donošenju zvaničnih odluka, na primjer, kad se utvrđuje tehnološki višak, zatim kod davanja bonusa, primjene novih tehnoloških mjera, postavljanje menadžmenta do srednjeg nivoa i slično”, objašnjava istoričarka kako ovaj model izgleda u praksi.

“To se naziva participacija, znači ne pregovara samo sindikat o vašem položaju i interesu, nego vi, kao zaposleni, imate pravo učešća u diskusiji i pravo glasanja”, dodaje.

Od samoupravljanja se najviše razlikuje po tome radnik ne može da odlučuje o investicijama, postavljanju direktora i proizvodnoj šemi preduzeća.