MOST6
Buduća legenda
- Poruka
- 28.336
Priča kruži odavno internetom i moguće je da ste već čuli za nju. Njen tvorac ili sudionik događaja ne želi otkriti bilo kakve detalje koji bi upućivali na mjesto odigravanja, navodnog, nadrealnog događaja negdje u vrletima Bosne u zimu 1993. godine. Tijekom ratnih sukoba vojnici ponekad, možda i više nego što se govori, dožive nekakva neobična, traumatična iskustva, gora od same strave ratnog sukoba, koja poslije kolaju u obliku strašnih priča među preživjelima poput kakve utvare.
Teorija je da se tijekom ratnog sukoba najčešće vrlo lako može sakriti još nekoliko tisuća nastradalih iz sasvim drugog razloga, nevezanog uz sam sukob, a da nitko to ne primjeti te je stoga ratni vihor idealno mjesto za sakrivanje takvih nedjela. Ili kako je to lijepo napisao američki književnik i povjesničar James Lyon u knjizi "Kiss of the Butterfly":
"Rat je. Nitko neće primjetiti ako nestane (još) nekoliko tisuća ljudi."
Primjer iz Bosne, koji ću zabilježiti niže nije jedini takav koji je kasnije prepričan, a vezan je uz druge ratove. Literatura o tome je, donekle, rijetka, ali postoje knjige o čudnovatim iskustvima i stravičnim susretima za vrijeme Američkog građanskog rata, Prvog svjetskog rata, Vijetnamskog rata i Afganistanskog rata. Vjerojatno se i do 90% toga može pripisati panici, posebno šok stanju vojnika koji nepravilno iščitavaju ono što se zbiva oko njih i slično pa čak i konzumiranju droga ili padanja pod utjecaj vojnih kemijskih sredstava, ali uvijek ostaje problem s tih 10% što se ne može objasniti.
Slične neobične stvari, van dohvata ljudskog razuma i sadašnje znanosti, dogodile su se, navodno, po riječima samodeklariranog sudionika događaja u zimu 1993. godine u Bosni. Forumski nick te osobe je Tulkas, prije 2 godine je još bio aktivan na jednom forumu, premda je samu priču zabilježio davne 2007. godine.
Mene zanima je li još netko čuo od drugih ili doživio nekakve neobične događaje tijekom rata u BiH koji izmiču racionalnim objašnjenjima? Ako ovdje ima takvih ili nekog tko zna više o samom događaju kojeg ću prezentirati niže, molim da popuni praznine i otkrije gdje se to dogodilo i ima li ikakve istine u samoj priči, koja nalikuje više na nešto što se događa u horor filmovima, a ne u stvarnosti.
(Tekst je prenesen doslovno, bez ispravaka grešaka):
Zima je 93'. Bili smo udaljeni od neprijatelja nekih tristotinjak metara zracne linije. Nasi su polozaji bili u rovovima ukopanim bas na pocetku sume dok su oni imali polozaje u jednom malom zaseoku (brat bratu dvadesetak krhkih kucica). Danima se niko nije pomjerao ni metra. Tuklo se minobacacima (tu i tamo) poneko puskaranje, ali nista strasno. I jedni i drugi, sta reci, cekali smo daljnja naredjenja, s vrha naravno i drzali svoje crte. Hladno je bilo, onako kako samo u Bosanskim zabitima zna biti, ali iskreno receno, bili smo dobro opskrbljeni. Te noci bio sam poslan u izvidjanje s jednim suborcem, inace mojim jako dobrim prijateljem. Nismo trebali daleko ici, mozda kojih 150 metara u niciju zonu, mozda nepotrebno, ali ipak. I tako smo se nas dvojica lagano puzeci priblizavali zbunju koje je trebalo biti nasa busija narednih nekoliko sati.
lijepo smo se smjestili i onako nedisciplinirano pripalili po cigaru , sto bi se reklo frajerski i neoprezno, ali s zarom okrenutim unutra, prema dlanu.
Imali smo jedan lijepi dvogled IR. Eh da nam ga je bilo imati kad smo bili klinci i iz daljine virili u auta gdje su se valjali zaljubljeni parovi..
S vremena na vrijeme pogledao bih u pravcu neprijatelja, vidjelo se kretanje, hodali su, nosili drva, nista narocito, al nesto mi nije bilo jasno. Nekoliko njih je krenulo na drugi kraj zaseoka, onako u zurbi i s puskama na gotovs, cula se i vika. Dao sam prijatelju da pogleda i on je poslije par sekunda poceo da brblja, zadihao se i brzo mi gurnuo dvogled u ruke i samo izgovorio "gledaj tamo"..
Ponovo sam pogledao i vidio da su oni napadnuti, pocela je i pucnjava, pojedinacna, rafalna (sve se dogadjalo jako brzo) vidjeo sam neke, neka bica ljudskoga oblika, ali nisam skuzio sta je. Vidjeo sam da ih napadaju i ubijaju (neprijateljske vojnike), grizu. Planulo je par kuceraka a sad se tamo vec odvijao pravi rat pucnjevi vatra, vrisci, uzasni urlici. Nasi su nas odmah pozvali da vide sta se desava. Dao sam dvogled prijatelju i odgovorio nadredjenom da nemam pojma sta se desava ali sa nama nema nikakve veze.
Moj je prijatelj onako otvorenih usta gledao. S obzirom da je vatra bila jaka sjene, siluete se se vidjele golim okom. Bio sam sledjen (od straha ne od hladnoce).. Daj mi normalnu bitku, nema frke, ali ovo.
Uzeo sam , istrgao dvogled i htio, unatoc strahu, vidjeti sve iz vece blizine.
I vidjeo sam jednu priliku zenskog izoblicenog lica (veliki zubi izobliceni, produzena vilica, brada siljata i kandze) kako gleda, ravno, ali ravno prema nama. Mi smo dovoljno daleko u mraku, ali gledala je u nas, znala je da smo tamo. I tada je potrcala velikom brzinom u nasem pravcu. Ja sam sledjen i dalje drzao dvogled kao paraliziran, ali u jednom trenu kao kroz san rekao sam svome suborcu da puca ravno u mrak, ODMAH. I on je zapucao, a odjednom sa moje desne strane u pravcu kuca zapucalo je jos dvadesetak kalasnjikova (ja u svoj onoj izgubljenosti nisam ni primjetio da je jedan dio nase ekipe stigao do nas i razvio polozaj). Poslije dvije tri sekunde i ja sam opalio rafal.
S naseg glavnog polozaja su poceli udarati i minobacacima. Pocelo je oprave, mada niko nije imao pojma o cemu se u stvari radi.
Trajalo je, recimo, deset minuta (ne trebam govoriti da sa druge strane nije stigao ni metak).. Kada je prestalo s lupanjem glavni casnik (ne zelim govoriti ni o imenima niti mjestu zbivanja ) je htio da krenemo naprijed, ali sam ga uvjerio da sacekamo jutro. Puno pitanja je postavljeno, ali nismo im nista kazali, nista sto bi uputilo na to da nas proglase ludima.
Krenuli smo naprijed (vedro je bilo oko 08.00) i poslije par minuta stigli na protivnicke pozicije. Jos je bilo zara na kucicama. Snijeg je bio pun krvi na sve strane, razbacano oruzje i vatreno i hladno (nozevi umrljani krvlju), ali niti jednog mrtvog. Nikome nista nije bilo jasno. Ipak u jednom rovu, zatrpanog snijegom i zemljom pronasli smo jednog mrtvog vojnika, rastrganog. Jasno su se vidjeli ujedi i dijelovi otkinutog mesa.
Ja i prijatelj smo se pogledali, a casnik je to sve prokomentirao kao "bas ga je raznijela prokleta mina". A "oni su se povukli pod nasim djejstvom i pokupili svoje mrtve i ranjene"... To je bilo to i tako je priopceno javnosti....
Teorija je da se tijekom ratnog sukoba najčešće vrlo lako može sakriti još nekoliko tisuća nastradalih iz sasvim drugog razloga, nevezanog uz sam sukob, a da nitko to ne primjeti te je stoga ratni vihor idealno mjesto za sakrivanje takvih nedjela. Ili kako je to lijepo napisao američki književnik i povjesničar James Lyon u knjizi "Kiss of the Butterfly":
"Rat je. Nitko neće primjetiti ako nestane (još) nekoliko tisuća ljudi."
Primjer iz Bosne, koji ću zabilježiti niže nije jedini takav koji je kasnije prepričan, a vezan je uz druge ratove. Literatura o tome je, donekle, rijetka, ali postoje knjige o čudnovatim iskustvima i stravičnim susretima za vrijeme Američkog građanskog rata, Prvog svjetskog rata, Vijetnamskog rata i Afganistanskog rata. Vjerojatno se i do 90% toga može pripisati panici, posebno šok stanju vojnika koji nepravilno iščitavaju ono što se zbiva oko njih i slično pa čak i konzumiranju droga ili padanja pod utjecaj vojnih kemijskih sredstava, ali uvijek ostaje problem s tih 10% što se ne može objasniti.
Slične neobične stvari, van dohvata ljudskog razuma i sadašnje znanosti, dogodile su se, navodno, po riječima samodeklariranog sudionika događaja u zimu 1993. godine u Bosni. Forumski nick te osobe je Tulkas, prije 2 godine je još bio aktivan na jednom forumu, premda je samu priču zabilježio davne 2007. godine.
Mene zanima je li još netko čuo od drugih ili doživio nekakve neobične događaje tijekom rata u BiH koji izmiču racionalnim objašnjenjima? Ako ovdje ima takvih ili nekog tko zna više o samom događaju kojeg ću prezentirati niže, molim da popuni praznine i otkrije gdje se to dogodilo i ima li ikakve istine u samoj priči, koja nalikuje više na nešto što se događa u horor filmovima, a ne u stvarnosti.
(Tekst je prenesen doslovno, bez ispravaka grešaka):
Zima je 93'. Bili smo udaljeni od neprijatelja nekih tristotinjak metara zracne linije. Nasi su polozaji bili u rovovima ukopanim bas na pocetku sume dok su oni imali polozaje u jednom malom zaseoku (brat bratu dvadesetak krhkih kucica). Danima se niko nije pomjerao ni metra. Tuklo se minobacacima (tu i tamo) poneko puskaranje, ali nista strasno. I jedni i drugi, sta reci, cekali smo daljnja naredjenja, s vrha naravno i drzali svoje crte. Hladno je bilo, onako kako samo u Bosanskim zabitima zna biti, ali iskreno receno, bili smo dobro opskrbljeni. Te noci bio sam poslan u izvidjanje s jednim suborcem, inace mojim jako dobrim prijateljem. Nismo trebali daleko ici, mozda kojih 150 metara u niciju zonu, mozda nepotrebno, ali ipak. I tako smo se nas dvojica lagano puzeci priblizavali zbunju koje je trebalo biti nasa busija narednih nekoliko sati.
lijepo smo se smjestili i onako nedisciplinirano pripalili po cigaru , sto bi se reklo frajerski i neoprezno, ali s zarom okrenutim unutra, prema dlanu.
Imali smo jedan lijepi dvogled IR. Eh da nam ga je bilo imati kad smo bili klinci i iz daljine virili u auta gdje su se valjali zaljubljeni parovi..
S vremena na vrijeme pogledao bih u pravcu neprijatelja, vidjelo se kretanje, hodali su, nosili drva, nista narocito, al nesto mi nije bilo jasno. Nekoliko njih je krenulo na drugi kraj zaseoka, onako u zurbi i s puskama na gotovs, cula se i vika. Dao sam prijatelju da pogleda i on je poslije par sekunda poceo da brblja, zadihao se i brzo mi gurnuo dvogled u ruke i samo izgovorio "gledaj tamo"..
Ponovo sam pogledao i vidio da su oni napadnuti, pocela je i pucnjava, pojedinacna, rafalna (sve se dogadjalo jako brzo) vidjeo sam neke, neka bica ljudskoga oblika, ali nisam skuzio sta je. Vidjeo sam da ih napadaju i ubijaju (neprijateljske vojnike), grizu. Planulo je par kuceraka a sad se tamo vec odvijao pravi rat pucnjevi vatra, vrisci, uzasni urlici. Nasi su nas odmah pozvali da vide sta se desava. Dao sam dvogled prijatelju i odgovorio nadredjenom da nemam pojma sta se desava ali sa nama nema nikakve veze.
Moj je prijatelj onako otvorenih usta gledao. S obzirom da je vatra bila jaka sjene, siluete se se vidjele golim okom. Bio sam sledjen (od straha ne od hladnoce).. Daj mi normalnu bitku, nema frke, ali ovo.
Uzeo sam , istrgao dvogled i htio, unatoc strahu, vidjeti sve iz vece blizine.
I vidjeo sam jednu priliku zenskog izoblicenog lica (veliki zubi izobliceni, produzena vilica, brada siljata i kandze) kako gleda, ravno, ali ravno prema nama. Mi smo dovoljno daleko u mraku, ali gledala je u nas, znala je da smo tamo. I tada je potrcala velikom brzinom u nasem pravcu. Ja sam sledjen i dalje drzao dvogled kao paraliziran, ali u jednom trenu kao kroz san rekao sam svome suborcu da puca ravno u mrak, ODMAH. I on je zapucao, a odjednom sa moje desne strane u pravcu kuca zapucalo je jos dvadesetak kalasnjikova (ja u svoj onoj izgubljenosti nisam ni primjetio da je jedan dio nase ekipe stigao do nas i razvio polozaj). Poslije dvije tri sekunde i ja sam opalio rafal.
S naseg glavnog polozaja su poceli udarati i minobacacima. Pocelo je oprave, mada niko nije imao pojma o cemu se u stvari radi.
Trajalo je, recimo, deset minuta (ne trebam govoriti da sa druge strane nije stigao ni metak).. Kada je prestalo s lupanjem glavni casnik (ne zelim govoriti ni o imenima niti mjestu zbivanja ) je htio da krenemo naprijed, ali sam ga uvjerio da sacekamo jutro. Puno pitanja je postavljeno, ali nismo im nista kazali, nista sto bi uputilo na to da nas proglase ludima.
Krenuli smo naprijed (vedro je bilo oko 08.00) i poslije par minuta stigli na protivnicke pozicije. Jos je bilo zara na kucicama. Snijeg je bio pun krvi na sve strane, razbacano oruzje i vatreno i hladno (nozevi umrljani krvlju), ali niti jednog mrtvog. Nikome nista nije bilo jasno. Ipak u jednom rovu, zatrpanog snijegom i zemljom pronasli smo jednog mrtvog vojnika, rastrganog. Jasno su se vidjeli ujedi i dijelovi otkinutog mesa.
Ja i prijatelj smo se pogledali, a casnik je to sve prokomentirao kao "bas ga je raznijela prokleta mina". A "oni su se povukli pod nasim djejstvom i pokupili svoje mrtve i ranjene"... To je bilo to i tako je priopceno javnosti....
Za ovo nema objasnjenja...
